Rubrika: Bez paradajza, molim!

Da ti se zavrti u glavi

Četvrte večeri „Novosadskih muzičkih svečanostiˮ publika je imala izvanrednu priliku da u ambijentu Studija M sluša gudački kvintet Vołosi iz Poljske uz Lajka Feliksa, poznatog mađarsko-srpskog violinistu i to neposredno pred izlazak njihovog zajedničkog albuma; Novi Sad/Studio M, 12. april 2019. godine.

Autor: Mirjana Raić Tepić

Koncert Feliksa Lajka i kvinteta Vołosi na NOMUS-u, 2019. Foto: Srđan Pabllo Doroški

Prvih pola sata koncerta, koliko su se sami predstavili, Vołosi su najvećim delom izvodili repertoar sa svog poslednjeg albuma, iz 2015. godine – Nomadism. Od starta su krenuli vrlo energično, vešto uigrano i, reklo bi se, koreografisano. Kratke numere od po nekoliko minuta, uglavnom vrlo virtuoznog karaktera, držale su publiku u konstantnom grču i neizvesnosti, da bi se potom desio kratak i gromoglasan aplauz, koliko opuštajući toliko i pod velom neizvesnosti – jer, šta je sledeće?

Petorka je u pola sata, stekla sam utisak, pokazala sve šta ume. Izgledaju na sceni kao stilizovani rokeri iz nekog Dikensonovog romana; sviraju tako da ne znam da li sam u kafani ili koncertnoj dvorani (da ne bude zabune – kafanu navodim kao imperativ dobrog sviranja), pa nas (publiku) trgnu nekim povikom koji je svakako u funkciji muzičkog efekta, naročito jer se odmah desi promena – da li u vidu promene muzičkog materijala ili, češće, promene tempa u takav furiozo da vam se zavrti u glavi.

Koncert Feliksa Lajka i kvinteta Vołosi na NOMUS-u, 2019. Foto: Srđan Pabllo Doroški

Nakon pola sata od početka koncerta na scenu je stupio Feliks Lajko (Lajkó Félix). Ono što je odmah bilo jasno jeste da svi oni zajedno imaju istu, ili barem veoma sličnu viziju muzike, kako se prema njoj odnositi i kako je izvoditi. Za slučaj da se neko zapitao, kao na primer ja pre nego što sam ih poslušala, šta će gudačkom kvintetu još jedna violina, odgovor je možda u tome da njih ne zanimaju ustaljene forme i norme i da se uopšte ne obaziru na to da treba negde da se ukalupe.

Primetno je bilo, ipak, da uz Feliksa Lajka ovaj sastav zadobija obliju i zaokruženiju strukturu u vidu dužeg i razrađenijeg muzičkog materijala u kom su i veći kontrasti među određenim odeljcima, čime se dobija jedna sveobuhvatnija celina.

U odnosu na prvi deo bilo je više lirskih fraza, kao i solo deonica Feliksa Lajka, ali i muzičkog dvoboja između njega i prve violine ansambla Vołosi, Kšištofa Lasona (Krzysztof Lasoń), izuzetno dobro podržanog od strane ostatka ansambla, a naročito pod kontrolom i budnim okom violončeliste Stanislava Lasona (Stanisław Lasoń) koji je neretko pokazivao rukom kako i da li da sviraju.

Koncert Feliksa Lajka i kvinteta Vołosi na NOMUS-u, 2019. Foto: Srđan Pabllo Doroški

Iako je izostala bilo kakva komunikacija sa publikom, svi oni na sceni su imali odličan dijalog koji smo mi kao pravi i poslušni posmatrači i slušaoci ispratili do poslednje odsvirane note razumevajući sve što su nam Feliks Lajko i Vołosi tokom sat i po vremena pokušavali reći. Svi mi koji smo bili na koncertu, imamo priliku da dalje prepričavamo to šta smo čuli – i što je idealno, svako će to činiti na svoj način, baš kako je, čini se, sastav sa ovog koncerta i hteo.