Magazin Etnoumlje / Rubrika: Bez paradajza, molim!
Bili smo orni za slušalačku avanturu
Pocket Globe festival održan je u Novom Sadu, od 10. do 13. novembra 2022, u okviru programskog luka „Druga? Evropa” projekta Novi Sad – Evropska prestonica kulture.
Autor: Nikola Glavinić
U jednoj rečenici, vest bi mogla da glasi: „Novi Sad je konačno dobio world music festival!”. Koncerata tzv. muzike sveta bilo je sporadično, najčešće na nekim festivalima – EXIT-u, Novosadskom džez festivalu, NOMUS-u, Novosadskom muzičkom letu, Festivalu uličnih svirača, ali specijalizovanog festivala, ne.
Zapravo, desio se jedan pokušaj, kada je pre nekoliko decenija ambiciozno zamišljeni „Etno fest” doživeo fijasko. Taj neuspeh je bio toliko upečatljiv, da se godinama niko nije usudio da u najvećem gradu u Vojvodini pokrene world music festival. Beograđani Marija Vitas i Bojan Đorđević (Udruženje „Ring Ring”) bili su lišeni tog straha, i kao iskusni u organizovanju festivala i vrsni poznavaoci muzike sveta došli u Novi Sad i rešili stvar. Međutim, treba reći da je od 2019. godine, pod nazivom Pocket Globe održavana serija world music koncerata, pod pokroviteljstvom Evropske prestonice kulture i u organizaciji Vojislava Maleševa (Drum’n’Zez, Killo Killo Banda, MC Killo Killo), koji je postao i član organizacionog tima festivala. Njegova je velika zasluga ta što je napravio prvi korak ka festivalu i što je tom serijom koncerata formirao ukus dela publike.
SEVDAH POČETAK
Festival Pocket Globe je koncertom u Sinagogi otvorio trio Singer of Tales Damira Imamovića, zvezde novog sevdaha. Koliki je Damirov uspeh u svetu, pokazuje i to što uz njega sviraju Derja Tirkan, slavni virtuoz na kemenčeu iz Turske, i kontrabasista Žiga Golob iz Slovenije, poznat u sveta džeza i po saradnji sa Tamarom Obrovac.
Derja i Žiga sviraju u okviru zadane forme, poštujući pevača i pesmu, bez improvizacije, sa tek po jednim solom na celom koncertu i to u istoj pesmi – klasiku „Kafu mi, draga, ispeci”. To je svakako kvalitet, a ne mana, jer je ipak, u glavnoj ulozi „pevača priča” Damir Imamović.
Žiga je pouzdan ritmički oslonac, u grupi bez perkusija, a Derjin zvuk kemenčea, ukrasi i podcrtavanja melodijskih linija pesama daju sevdahu potpuno novu dimenziju. Različitu od one kada su dominirali harmonika ili saz. Zanimljivo je da Damir svira na tamburu – instrumentu koji je sam osmislio, hibridu saza i gitare. To, kao i izbor instrumenata i pređašnji Damirov rad, pokazuje koliko ovaj umetnik istražuje unutar sevdaha, ne zadržavajući se na poznatom, datom, tradiciji, već idući i novim putevima, praveći zaista novu tradiciju. On je i vrstan interpretator poznatih tema, ali značajan i kao autor novih pesama. Neke od njih – „Sarajevo”, „Lijepi Meho” – čuli smo i u Sinagogi. Uspešan nastup Damir je krunisao pesmama „Oj, golube”, koju je izveo sam, uz def, sa puno osećaja i emocije, i „Adio Kerida”, poznatom sefardskom pesmom koju je, kako je rekao – morao da izvede u Sinagogi.
KRALJ I CINIK
Nakon Damira Imamovića nastupio je još jedan međunarodno priznat umetnik sa ovih prostora – Boris Kovač sa New Ritual ansamblom. Boris je za Pocket Globe napravio izbor „od svega po malo, za svakog po nešto”. Od kompozicija za televizijsku seriju Vere i zavere, film Beli, beli svet, do proverenih koncertnih favorita, poput „Tango Apocalypso”, „To Entertain You”, „Poslednji valcer u Budimpešti”.
Elegične, setne teme i fraze, smenjivale su se sa energičnim, ponekad na granici kakofonije (slika haotičnog sveta?) u osobenoj Borisovoj poetici. Jedino što je znalo da zasmeta je zvuk bubnja, u delovima kada su snažno korišćene drvene palice. No, to nije do sjajnog Lava Kovača, već do rasipanja zvuka u Sinagogi, ponekad veoma zahtevnog prostora za ozvučavanje. Uz pouzdanu pratnju muzičara iz New Ritual ansambla, Boris Kovač, kao harizmatični frontmen, može zaista da se pretvori u „kralja apokaliptičnog kabarea”, ali i ciničnog umetnika, koji će u govoru potkačiti i prethodne izvođače i organizatora i publiku. Ta publika mu je na kraju, velikim aplazom i stojećim ovacijama, dodala dobru „čašu meda” na onu, čini mi se ničim izazvanu „čašu žuči”…
EFEKTNO, UZBUDLJIVO I KUL
Druge i treće večeri koncertni program festivala Pocket Globe se iz Sinagoge preselio u Veliku salu Pozorišta mladih. U petak, 11. novembra, bili smo u prilici da čujemo zvezde muzike sveta i aktuelne izvođače čiji albumi poslednjih godina dolaze do vrha relevantnih top lista, poput World Music Charts Europe i Transglobal World Music Chart.
I kiparski trio Monsieur Doumani i francusko – marokanski sastav Bab L’Bluz sviraju fuziju inspirišući se tradicijom, i stvaraju i izvode svoju muziku sa energijom na kojoj bi mogli da im pozavide mnogi rok bendovi. Obe grupe imaju angažovane tekstove, pevaju o problemima u svojim društvima, na podeljenom Kipru i u konzervativnom Maroku.
Monsieur Doumani sviraju u neobičnoj postavi: Demetris Jasemides svira trombon i flautu, Andis Skordis ozvučenu akustičnu gitaru, koju vešto koristi i kao perkusije, a vođa trija Antonis Antoniju – curas, neku vrstu malog buzukija. Uz pomoć pedala i efekata on proizvodi snažan zvuk, inspirisan takozvanim psihodeličnim anadolskim rokom, uticajem sa turske strane. S grčke strane, tu je rembetiko. Sve zvuči veoma efektno, uzbudljivo i – nemam bolju reč – kul, pa ne čudi njihov uspeh i popularnost u svetu.
HOĆEMO JOŠ
Za Monsieur Doumani je koncert na Pocket Globe festivalu bio treći u Srbiji, a za Bab L’Bluz prvi. Oni su došli na krilima uspeha debi albuma, koji su objavili za Real World Pitera Gebrijela, jednu od najvažnijih izdavačkih kuća. Koncert je bio takav da mogu da kažem ono jednostavno: „Hoćemo još”! Organizatore i nas koji smo pratili festival, Bab L’Bluz su osvojili srdačnošću, neposrednošću, a publiku fantastičnom svirkom.
Distorzirani gembri – tradicionalni instrument u ulozi gitare, koji sviraju Bris Botan i Jusra Mansur – pulsirajući gruv bubnja Brahima Terkemanija i prodoran, upečatljiv zvuk frule Žeroma Bartolomea, uz emotivno pevanje harizmatične heroine Jusre – to je Bab L’Bluz.
Zvezda grupe je Jusra, koja je uživala u komunikaciji sa publikom, ističući da žele da svetom šire ljubav i toleranciju i da se nadaju da će jednog dana prestati ratovi. Jednu pesmu je posvetila svim ženama i majkama. Podsetila je i na slučaj nedavno ubijene Iranke Mahse Amini i, kao na barikadama, poručila da se treba boriti do kraja!
Bab L’Bluz su, kako bi sportski novinari rekli, dali su sve od sebe, ostavili srce na bini. Desila se neka vrsta kolektivne katarze i muzičara i publike. Koncert francusko-marokanskog sastava je bio vrhunac festivala Pocket Globe, a celo to veče, sa Monsieur Doumani, jedno od onih koje pamtite i sa kojim posle poredite buduće, upečatljive koncerte.
DOMAĆA EGZOTIKA
Završno veče festivala Pocket Globe otvorio je beogradski sastav Shira Utfila. U Novi Sad su došli pobedivši na konkursu, koji je raspisao organizator festivala. Mahom su predstavili pesme sa aktuelnog albuma Las amores sefardies, na kojem su, kao i na bini Pozorišta mladih, pojačani novim članovima, pijanistom Aleksandrom Jovanovićem – Šljukom i pevačicom Branislavom Podrumac.
Stefan Sablić i Shira Utfila su sa Šljukom obogatili zvučnu sliku sastava, a sa Branislavom dobili vrsnu pevačicu, na koju mogu da računaju na duže vreme. Stefan svira ud i kanun, tu su i odlični instrumentalisti – perkusionista Goran Milošević, kontrabasista Srđan Đorđević, klarinetista Sinan Aćifović i violinista Filip Krumes, koji se sa nekoliko vanserijskih sola posebno istakao.
Shira Utfila se već dve decenije predano bavi sefardskom tradicijom, po čemu su jedinstveni, ne samo kod nas. U njihovoj muzici ima Mediterana, Balkana, Orijenta… Oni su još jednom dokazali da po egzotiku ponekad ne moramo daleko da idemo, imamo je i kod nas. Zaslužuju i veći inostrani uspeh, i nadam se da će im učešće u projektu MOST u tome pomoći.
ČAROBNI ĆILIM
Posle Shira Utfila-e, publiku su još dalje na istok, u posebnu muzičku avanturu, poveli Iranac Kejhan Kalhor i Turčin Erdal Erzindžan. Na inače uzdignutoj bini bila je postavljena još jedna platforma, kao bina na bini. Na njoj je bio ćilim, na koji su se prekrštenih nogu Kejhan i Erdal smestili i zasvirali.
U sali, u potpunom mraku, uz diskretno osvetljene umetnike, iz tišine je dolazilo škriputanje, jecanje, nekad suptilan, nekad snažan zvuk kamančea Kejhana Kalhora i baglame Erdala Erzindžana. Polazeći od neke tradicionalne pesme, odlazili su raznim stazama improvizacije. Činilo se da sviraju neprekidno i da je sve to jedna kompozicija. Nije bilo aplauza skoro sat i po, sve do momenta kada su stali sa sviranjem, dali tišini koji sekund više i ustali sa ćilima. Poklonili su se publici i otišli sa bine.
Kakav je ovo koncert bio? Šta smo to čuli i gde smo bili? Neko je imao odgovore, neko ne, ali, muzika Kejhana Kalhora i Erdala Erzindžana je iz drugog sveta, drugačije unutrašnje filozofije i traži pažljivog slušaoca koji je, tako bi najbolje bilo, sve svoje nemire ostavio pre koncerta, pred salom. Takvi su upravo i bili oni koji su u Pozorištu mladih slušali Kejhana i Erdala. I svaka im čast na tome!
GNAVA, SAZ i GUŠE
Jedno od iznenađenja festivala Pocket Globe bila je publika, koja je ispunila donje delove Sinagoge prve večeri i Pozorišta mladih druge i treće večeri, pokazavši da je orna za slušalačku avanturu i putovanje raznim ritmovima i melodijama.
Radoznale i ljubopitljive publike bilo je i na veoma korisnim predavanjima Jusre i Brisa iz Bab L’Bluz-a, Damira Imamovića i Kejhana Kalhora. Ta predavanja su nešto novo; do sada smo kao prateće programe festivala imali radionice, uglavnom za muzičare, a ova predavanja su bila za sve, informativna, edukativna, kao odlična prilika za neposrednu komunikaciju sa umetnicima. Tako su Jusra i Bris održali i mini-sešn sa publikom koja je došla na predavanje. Mi smo pljeskali u zadanim ritmovima, a Jusra je svirala gembri i pevala na dariža dijalektu, karakterističnom za Maroko. Pokazala je i primere muzike južnog Maroka, Gnava muzike, bluza na gembriju.
Ispričala je i da joj je majka bila perspektivna košarkašica, ali joj otac nije dopustio da putuje van Maroka. Zato je majka Jusri rekla da slobodno ide u svet. Bris je napomenuo da se Bab L’Bluz u pesmama bave jednostavnim stvarima, ljubavlju, ali i korupcijom i da se zalažu za ravnopravniji svet…
U svojoj priči o sazu u Sarajevu, Damir Imamović je predstavio genezu značaja, istorije i najvažnijih umetnika na tom instrumentu, kao i razvoja i promene samog saza. O tome će Damir da objavi i knjigu, a po onome što smo videli i čuli (značajne fotografije, prvi audio snimci sazlija itd), biće to izvanredno štivo, zanimljivo ne samo za (etno)muzikologe, već i za širu publiku.
Poslednje predavanje održano je u nedelju, 13. novembra, u Kulturnoj stanici Svilara (tzv. kulturne stanice, koje su nikle širom grada – preuređeni, do tada zapušteni objekti – najbolja su stvar koja je urađena u godini Evropske prestonice kulture i nešto je što će ostati i kad ta godina prođe). U danu posle koncerata, Kejhan Kalhor je izložio sistem i strukturu više hiljada godina stare persijske klasične muzike. Repertoar te muzike se sastoji od oko 200 komada zajedničkog imena radif. Pojedinačni delovi, melodije iz radifa, zovu su guše, i oni moraju tačno da se nauče.
Tek posle mnogo godina učenja, muzičar može da dostigne nivo potreban za improvizaciju. Gušei se sviraju u 12 modalnih lestvica – dastgaha itd. Kejhan Kalor je i na kamančeu praktično prikazao to što je pričao i ljubazno i strpljivo odgovarao na pitanja publike. Našoj slušalačkoj radoznalosti preporučio je i snimke znamenitih muzičara – Mohamada Reze Šađarijana (Mohammad Reza Shajarian), Šahrama Nazerija (Shahram Nazeri), Hoseina Alizadea (Hossein Alizadeh) i drugih…
Sve u svemu, prvo izdanje festivala Pocket Globe je bilo uspešno, dostojno titule Evropske prestonice kulture. Bojan Đorđević je završne večeri rekao da je dve trećine programa već dogovoreno za naredno izdanje, što znači dve stvari: da smo konačno dobili world music festival između Beograda (Todo Mundo) i Palića (Etnofest), i da za sledeću godinu planiramo novembarski produženi, praznični vikend u Novom Sadu!
. . .
Trackbacks/Pingbacks