Magazin Etnoumlje / Rubrika: Profilisanje

Nemečekova etnodistopija

Razgovarali smo sa Vedranom Živkovićem o simbolici poslednjeg albuma hrvatske grupe Nemeček i muzičkim uticajima…

Autor: Ivana Dimitrijević

Nemeček (promotivna fotografija)

Album Prokletije počinje maglovito, neodređeno, kao da se kroz oblake spuštamo na nepoznato mesto, na kojem se ne zna šta se može očekivati. U drugoj, uzburkanoj pesmi po imenu „Jurjevo”, upoznajemo distopijski ambijent u koji nas je Nemeček doveo i ljude koji u njemu žive: čujemo njihovu energičnu, gotovo razuzdanu svirku na žičanom instrumentu čiji zvuk kao da liči na nešto što smo već čuli, ali ne možemo da se setimo kada i gde. U daljini čujemo i ritualni, ratoborni muški vokal.

U trećoj pesmi ponovo magloviti, spori put koji još uvek sebi ne nalazi cilja, a zatim u četvrtoj iz magle konačno iskrsava Jarilo, dobri bog koga slovenske tradicije pamte kao bosonogog mladića u beloj košulji sa vencem od cveća na glavi. Međutim, do kraja albuma saznajemo i da ovo božanstvo nije dobrodošlo među čudne ljude u zemlji u koju smo doputovali:

Siđi dolje, Jarilo

Čiji je bog Jarilo?

Zlatne kose Jarilo

Crni Jarilo

Sam si, Jarilo

Simbolika zlatokosog Jarila, slovenskog boga proleća i plodnosti, ali i ratovanja, daje čitavom albumu jedinstveni pečat. Jarilo je božanstvo koje je vezano za prolećne rituale, a posebno za Đurđevan (Jurjevo), čija je simbolika izvedena iz prastare „predstave o nevidljivoj vatri u biljkama i životinjama koja je istovremeno i plodotvorna i rušilačka”, kako se navodi u Rečniku slovenske mitologije. Ta sagorevajuća energija prati nas kroz celi album Prokletije, na kome iz spoja etna i roka, Istoka i Zapada, paganskog i hrišćanskog, analognog i digitalnog zvuka nastaje saundtrek za supermoderni Balkan.

Članovi benda su Vedran Živković (tambura/brač, vokali), Borna Maksan na bubnjevima i Leo Beslać na klavijaturama. Borna Maksan je ujedno i vlasnik zagrebačkog studija Rattus Rattus i, pored Nemečeka, trenutno radi i na svom solo projektu Borben Dallas & His Filipino Cupids. S druge strane, Leo Beslać iza sebe ima bezbroj muzičkih projekata, a između ostalog svira flautu i klavijature za Mimika orkestar, progresivni džez-world music ansambl iz Zagreba.

Sa Vedranom Živkovićem smo razgovarali neposredno nakon turneje u Srbiji u martu ove godine, tokom koje je Nemeček svirao u Novom Sadu, Beogradu i Subotici.

· Nije se mnogo pisalo o vama, pa nam za početak reci malo više o Nemečeku, kako je nastao i otkud nagli zaokret od panka na prvom albumu ka etnu?

– Zapravo, nije bio tako nagli zaokret. Nemeček je egzistirao paralelno s bendom Mokre Gljive, čiji se zvuk zasnivao na spajanju balkanske narodne muzike, psihodelije i rok muzike. Nemeček je, s druge strane, nastao kao otklon od eksperimentalnog zvuka tog benda. Htjeli smo imati bend koji će se igrati s klasičnim nojz rok obrascima i u kojem ćemo moći biti ekstremno glasni. To nam je bilo zanimljivo u tim godinama. Nakon raspada Mokrih Gljiva meni je bilo logično da nastavim tako što ću spojiti taj neki načelno konvencionalni, agresivniji nojz rok s onim što smo do tad radili u Mokrim Gljivama. Tako sam stvorio ovaj čušpajz koji se manifestira kroz Prokletije. Album je nastao dugogodišnjim igranjem s tradicionalnom muzikom i modernijim žanrovima. Zahvaljujući legendama Leu Beslaću i Borni Maksanu, taj naš projekt se sada razvija dalje, u pravcima koji su potpuno nepredvidivi. Vidjet ćemo gdje će nas to odvesti.

Nemeček, Prokletije (promotivna fotografija)

· Reci nam nešto više o tamburi koju sviraš, zašto nam je njen zvuk istovremeno i poznat i nepoznat?

– Na Prokletijama sviram tamburu koja se zove brač iliti basprim. Ona je originalno dio klasičnog tamburaškog zbora kojeg u osnovi čine bisernica, brač, bugarija i berde. Funkcija brača je da nadopunjavanja bisernicu koja vodi glavnu melodiju. Ja sam tamburu, odnosno brač, basprim, potpuno izbacio iz tog konteksta. Čuo sam u njoj nešto sasvim drugo od onog što joj je namijenjeno. U formativnim glazbenim godinama intenzivno sam slušao njujoršku nou vejv scenu čiji su najznačajniji predstavnici, poput Glena Branka (Glenn Brance), Risa Čatama (Rhys Chatham) i Majkla Gire (Michael Gire) radili slične stvari s gitarama. Svi su oni eksperimentirali s alternativnim štimovima i instrumentima što je meni kao klincu bilo jako zanimljivo. Na sličan način sam uzeo brač i počeo se igrati. Kao što sam spomenuo, brač je originalno prateći instrument i samim time je njegova funkcija limitirana. Međutim, raštimavanjem, raznim intervencijama, dodavanjem pik-apa i raznih gitarskih efekata taj instrument je dobio svoju autonomiju. Tako je to krenulo i tako je nastao zvuk na kojem se zasnivaju Prokletije.

· Kad kažeš „naši koreni”, na koje korene tačno misliš? Na lokalnu, slavonsku tradiciju, ili balkansku, slovensku itd?

– Slavensku. To je krovni termin za ostale pojmove koje si navela u pitanju. Jurjevo je naš naziv za Đurđevdan, a taj blagdan u ovom ili onom obliku postoji među svim slavenskim narodima. Kod Roma je to Ederlezi. Muslimani imaju svoju verziju Jurjeva. Dajbog/Dabog, Jarilo, sve su to pojmovi koji nadilaze Ex-Yu prostor i koje dijelimo sa Slovačkom, Češkom, Ukrajinom, Rusijom, pa i Baltikom. Ipak, mi samo polazimo od slavenskog naslijeđa i motiva kako bi tome svemu dali pečat vremena u kojem živimo. Ljudi s kojima sam okružen i s kojima radim, svi smo protiv tog muzejskog pristupa tradiciji, gdje se tradicija „zamrzava” i čuva u nekom umjetnom kulturnom vakuumu umjesto da koegzistira s trenutkom u kojem živimo.

To je i ideja ovog zvuka tambure. Da ona ne bude neko čuđenje i neki world music moment nego sastavni dio izričaja. Kada sam tamburu malo izbacio iz tog obrasca u kojeg su je zakopali i počeo ju svirati na drugačiji način samo mi je prošlo kroz glavu – to je to, pa to tu pripada.

Mislim da većina ljudi zapravo osjeća sličnu stvar kad čuje tamburu ili neki drugi instrument kojem često dodajemo epitet tradicijski.

· Koji su još bendovi na domaćoj indi/world music sceni koji eksperimentišu sa tradicijom na sličan način kao i vi?

– Dobar primjer toga su Legen, danas Kries, koji nadahnuće pronalaze u melodijama i tekstovima tradicijskih pjesama, slavenskoj mitologiji, dinarskom i mediteranskom ritmu. Volim Dunju Knebl, Lidiju Bajuk i Cinkuše. To su sve pioniri etno muzike u Hrvatskoj koji su utrli put novim generacijama. U Hrvatskoj ima sve više ljudi i bendova koji koketiraju s tradicionalnom muzikom i zainteresirani su za te krosovere, kakvi god oni bili. Pratim i srpsku scenu. Lenhart Tapes je sjajan bend iz Srbije koji se igra s tim starim zvukom na način koji je meni blizak. Radili su i sa Svetlanom Spajić. Prave matrice i lupove preko kojih snimaju ženski vokal i violinu. Jako interesantno. Vladimir Lenhart, osnivač i jedini stalni član, svirao je u nažalost upokojenom nojz rok bendu Klopka za Pionira iz Pančeva. Recimo, oni su imali tu pagansku slavensku crtu bez da su se direktno bavili time. Taj neki paganski i slavenski moment čujem i kod bendova poput Seine, Klotljudi, Repetitor i Goribor (ima ih još, ali se ne mogu trenutno sjetiti). To su sve bendovi koji dolaze iz nekog rok miljea i na prvi pogled nemaju veze s tradicionalnom muzikom, ali kao da su prikačeni na tu našu žilu kucavicu koja je oduvijek tu. Možda je to samo moj doživljaj, ali energija koju oni emitiraju sa stagea meni se čini kao autohtona slavenska.

Digitalna izdanja magazina „Etnoumlje” mogu se kupiti na sajtu „Novinarnica”

Zanimljivo mi je pratiti trend kod cijele jedne generacije koja se na razne načine počinje baviti svojom tradicijom. To nije slučaj samo s Hrvatskom ili Srbijom već se događa na svjetskom nivou. Mislim da to dosta govori o cajtgajstu jedne civilizacije.

· Album se završava pesmom „Pored rijeke Drine”, u čijim stihovima se zaokružuje simboličko značenje celog albuma. Ko to priča svoje priče pored Drine?

– Pored rijeke Drine

sjeli su da peru ruke

I ako im priđeš bliže

vidjet ćeš da sami sebi sude

Pored rijeke Drine

svatko priča svoje priče

Svatko tko je imalo upoznat s imaginarijem Ex-Yu prostora otprilike zna što rijeka Drina simbolizira. Pjesma je oda svim nesrećama i klanjima koje smo jedni drugima prouzročili. Teška je ovo zemlja za razumjeti. Ovdje postoje barem tri verzije istine i te verzije se međusobno ne razumiju. Ako kreneš istraživati nacionale mitove naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, svi oni imaju upisanu Drinu kao mjesto svoga stradanja. Ona jest simbolična podjela na Istok i Zapad. Velike diobe tijekom povijesti odvijale su se po toku te rijeke i to se osjeti na nama čim se dogode neke veće geopolitičke promjene. Motiv pranja ruku je aluzija na Poncija Pilata, na bježanje od odgovornosti i odbijanje da se suočimo sa stvarima koje su se dogodile. To je nažalost dijagnoza naših društava.

. . .