PROJEKAT: PORTRETI ŽIVIH LJUDSKIH RIZNICA, 2021 (1)
JOŽEF LELE: Tradicija ćopavog udarca
Započinjemo niz od deset članaka o živim ljudskim riznicama. Prvih pet tekstova je objavljeno krajem septembra u 34. štampanom izdanju magazina „Etnoumlje” dok je narednih pet ostavljeno za 35. izdanje časopisa. Tekstovi su deo projekta Portreti živih ljudskih riznica, koji je finansiran sredstvima Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Naš prvi portret: Jožef Lele iz zrenjaninskog sela Mužlja.
Autor: Vanja Ilijev
Jožef Lele na Prvom festivalu tradicionalnih instrumenata „Rog Banata” u Zrenjaninu, 2018 (foto: Goran Mihajlov)Na šta prvo pomislite u vezi sa rečju kultura? Na odlazak u bioskop, čitanje knjiga? Ili, možda, na lepo ponašanje? Ili na kulturu govora, kulturu oblačenja…
Na jednom od prvih predavanja iz predmeta Etnologija, prof. dr. Vesna Marjanović je kulturu definisala kao gajenje, uzgajanje, negovanje. Jasna stvar. Pritom, mi kao narod ne negujemo samo biljke i životinje. Negujemo ono što ne hrani samo telo, nego, što je mnogo bitnije, negujemo i ono što hrani dušu, odnosno duh. Duh jednog čoveka, duh jednog naroda, duh jedne nacije. A sve to danas zovemo Nematerijalno kulturno nasleđe (NKN).
Gajenje i negovanje duha, odnosno nematerijalnog, a nasleđenog od predaka i čuvanog za buduća pokolenja, jeste ono što je najteže, najosetljivije i najlepše. To nasleđeno je stiglo do nas prenoseći se sa kolena na koleno, bruseći se na isti način kako se brusio i jedan narod. Surovo, bez zadrške. Bez milosti i bez oprosta. Ostalo je i sačuvalo se samo ono najbolje. Kada se tako izbrusi, od jednog jedinog kamena, onda do nas stiže dijamant, ali N (nematerijalni).
Taj nevidljivi, a nemerljivo vredan dijamant, koji je nasleđe svakog naroda, mora negde da se ljubomorno čuva. Mora neko da ga tako dobro neguje i pazi, a opet, u isto vreme da ga uvek iznova pokazuje i dokazuje njegovu vrednost. Sve ovo govori da mesto čuvanja mora biti neka riznica. Kakva je to riznica koja može čuvati i negovati takvo blago, a istovremeno ga i davati na videlo? Ljudi koji su čuvari tog blaga, koji su čuvari te riznice, i sami moraju biti ljudske riznice.
Jedna od riznica je i Joži bači (Józsi bácsi; nešto poput čika Joži). Tako ga mnogi znaju i tako ga oslovljavaju u Mužlji, naselju pored Zrenjanina, u srcu Banata. Jožef Lele (Lele József) čuva veliku i bogatu tradiciju vojvođanskih Mađara. I to je čuva sa takvom lakoćom, neusiljeno, da čovek mora iznova da preispituje sopstvene stavove o tome kako te riznice moraju ili treba da izgledaju…
Preuzmite ceo članak „Tradicija ćopavog udarca” (Portret: Jožef Lele) u PDF formatu
. . .