Rubrika: Iz nacionalnog registra

Dizanje svesti o plesu

U rubrici posvećenoj elementima NKN, ponovo bacamo svetlo na kolo. Ovoga puta, pažnju smo usmerili na nedavni događaj pod nazivom Srpsko kolo u teoriji i praksi. Reč je o predavanjima i radionicama koje je organizovao Savez kulturno-umetničkih društava Srbije, u prostorijama Folklornog ansambla „Vilaˮ u Novom Sadu, 15. februara 2019. godine.

Autor: Jovana Lazić

Praktična radionica kola. Foto: Anđela Karalić

Na našim prostorima u poslednjih dvadesetak i više godina, kao da smo najviše bili naklonjeni sadržajima koji će lažima prodavati neku vrstu modifikovane slike stvarnosti. Kultura, koja je i danas na izuzetno niskom nivou, davno je izgubila kontakt sa očuvanjem i negovanjem kulturnog nasleđa. I pored toga, neverovatno je koliko mladih ljudi, unutar nekoliko institucija okrenutih tradicionalnoj umetnosti, neumorno istrajava u želji da se tradicija čuva od zaborava. Kulturno-umetnička društva širom Srbije, svakodnevnom borbom bude nadu da nije sve izgubilo smisao i da ipak postoje oni koji žele bolju budućnost za sve nas.

Selena Rakočević. Foto: Anđela Karalić

Velika pobeda odneta je u decembru 2017. godine, kada je srpska narodna igra kolo dobila svoje posebno mesto na Uneskovoj Reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva. Tako je kolo, kao deo naše obično neprimetne, ponekad potcenjivane svakodnevnice, obišlo svet i postalo deo svetskog bogatstva.

„Mi nekako ples posmatramo kao manje važnu, drugorazrednu vrstu aktivnosti, osim visoko elitističkog baleta. U najširim slojevima društva, zahvaljujući negativnoj kulturnoj politici u vreme socijalizma, ali i nakon socijalističkih vlasti, tradicionalni, odnosno folklorni ples, smatran je negativnom, pežorativnom odlikom seljačke kultureˮ, rekla je Selena Rakočević, vanredni profesor Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, i dodala da je srpsko kolo, bez obzira na sve, značajan kulturni fenomen koji funkcioniše kao nesumnjivi odraz srpskog nacionalnog identiteta.

„Kolo je oduvek predstavljalo poseban vid ostvarivanja veze između izvođača bez obzira na generaciju kojoj pripadamo, fizičke veštine, i bilo kakvu drugu osobinu koja bi nas razlikovala od drugih. U kolu smo svi jednaki, a sloboda kojom ono odiše, utiče na to da se svi međusobno osećamo kao deo jedne zajednice. Značaj ovog segmenta naše tradicije, uočen je od strane brojnih stručnjaka ne samo u našoj zemlji, već i izvan nje. Srpsko kolo se našlo na Uneskovoj Reprezentativnoj listi, te se taj trenutak pre svega posmatra kao preloman momenat, ne samo za razvoj naše etnokoreologije, nego uopšte svesti najšireg kruga građanstva o tome da je ples zaista važno sredstvo ljudskog izražavanjaˮ, istakla je Selena Rakočević, i dodala:

„Kolo ima neospornu kohezivnu funkciju, jer ga izvode i Hrvati, i Slovaci, ređe Mađari, ali i Rumuni, ono reprezentuje srpsku kulturu, a sa druge strane promoviše je kao floskulu političkog tipa u demokratskom smislu. To su najznačajniji razlozi zašto mislim da je upis na Uneskovu listu bitan, ali takođe smatram da je to skrenulo pažnju javnosti na etnokoreologiju kao nauku koja se bavi proučavanjem tradicionalnog plesa, na tu naučnu disciplinu koja ima dugu istoriju, a za koju ljudi nikada nisu ni čuli.ˮ

Radionica. Foto: Anđela Karalić

Razlog zbog kog se to dešava verovatno leži u našoj nemarnosti i konstantnoj težnji da se okrećemo tuđem, sa potcenjivačkim stavom prema svemu onom što je naše. Mali broj pojedinaca pokušava da se zalaže za prave vrednosti, i tek ponekad se čuje vest o događaju koji je imao za cilj da obrazuje, informiše i podstakne građane ove zemlje na promene.

Korepetitori predvođeni Draganom Narančićem. Foto: Anđela Karalić

Folklorni ansambl „Vilaˮ iz Novog Sada, već dugi niz godina pokušava da ide rame uz rame sa značajnim institucijama okrenutim tradicionalnoj umetnosti, među kojima su Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu, CIOTIS (Centar za istraživanje i očuvanje tradicionalnih igara Srbije), Savez kulturno-umetničkih društava Srbije, Savez umetničkog stvaralaštva amatera Vojvodine, Muzikološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Etnografski muzej.

U okviru predavanja i radionica Srpsko kolo u teoriji i praksi, Ansambl „Vilaˮ je na čelu sa predavačem, ali i umetničkim rukovodiocem ovog ansambla maestrom Miloradom Lonićem, ugostio veliki broj mladih izvođača, kao i poznavalaca tradicionalnog plesa i muzike. Uz Selenu Rakočević i Milorada Lonića, govorili su i Slavoljub Uzunović sa Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja iz Niša i Ivan Sabo, rukovodilac Tamburaškog orkestra ansambla „Vilaˮ.

Specifičnost radionica ogledala se kroz konstantno poigravanje sa muzikom, kako bi se dočarala sva sloboda i kreativnost autora prilikom stvaranja jednog umetničkog dela, kao što je koreografija. Ovo nije prvi put da umetnički rukovodilac Narodnog orkestra „Vilaˮ Dragan Narančić, svojom muzičkom pratnjom i to na više tradicionalnih instrumenata (harmonika, samica, tambura, šargija) dokaže dugogodišnje lično iskustvo, rad i umeće. Uz njega su briljirali Luka Kosanović na fruli i gajdama, ali i Dejan Boljanović na harmonici.

Izuzetna inovativnost, kompetencija i maštovitost predavača, govorili su o njihovoj želji da srpsko kolo izvuku iz arhaične forme i time ga približe savremenim težnjama i shvatanjima.

Naravno, to nije nimalo jednostavno. Potrebne su godine rada, usavršavanja, ali i potrage za idealnim pristupom ovako složenoj zamisli.

Ivan Sabo, predavanje o koreografiji. Foto: Anđela Karalić

„Velika je odgovornost ljudi koji rade sa mladima, međutim stičem utisak da oni koji rade sa tom decom nisu svesni svoje uloge. Deca igraju koreografije, a ne znaju ni kako se zovu kola koja igraju, ni zašto su se ona igrala, a ni koje su bile prilike i motivi za nju. Govorim o svetovnim igrama, a da ne pominjem obredne igre koje su imale sasvim drugačiji karakter i značenje. One su oduvek predstavljale naše nasleđe u onom najtananijem smislu opstanka našeg srpskog etnosa. Stekao sam utisak i da veliki broj umetničkih rukovodilaca ne želi time da se bavi. Uglavnom se cela stvar svodi na vežbu onoga što rade, što im omogućava da otputuju negde, gde mogu da se druže i onda se tu završava cela priča o negovanju tradicije. Ne mislim da je svuda tako. Jedan od pravih i vrednih primera je moj saradnik i prijatelj Milorad Lonićˮ, rekao je Slavoljub Uzunović.

Slavoljub Uzunović, Selena Rakočević, Milorad Lonić. Foto: Anđela Karalić

Upravo ove reči potvrđuju da je misija radionica Srpsko kolo u teoriji i praksi ležala u osposobljavanju mladih igrača, ali i pedagoga da na osnovu svojih saznanja unaprede sposobnosti prenosa tradicionalnog plesa.

Danas se mnogi bave folklorom, ali svesni smo da nije dovoljno samo površno poznavati tradicionalne plesove već da treba duboko zaći u njihovu suštinu, kako bi im se osigurao opstanak u budućnosti.

Na pitanje kakva će biti budućnost tradicionalnog plesa, niko ne može dati precizan odgovor, ali sa sigurnošću možemo reći da njegova lepota i specifičnost leži upravo u konstantnoj promenljivosti i prilagođavanju unutar društva, tj. društvene zajednice. Najveća opasnost bi bila da se vrednost tradicionalnog plesa potiskuje ili narušava.