RUBRIKA: Uši pišu

Adam Semijalac : Tanac za crnega vraga

Adam Semijalac, 2020

Mračna, teška, neodoljiva muzika

Autor: Mirjana Raić Tepić

tanac za crnega vraga

Od Adama Semijalca, koji je široj muzičkoj publici poznat kao „bluzer”, možda se ne bi očekivao ovakav jedan muzički iskorak. Album Tanec za crnega vraga nastao je, zapravo, kao rezultat istraživačkog rada. Osim što je „čeprkao” po materijalu Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, Semijalac se upustio i u sopstvena etnomuzikološka istraživanja u Slavoniji, Lici, severnoj Dalmaciji, sa akcentom na zadarskom području, kao i na ostrvima Susak i Pag.

Kako sam Semijalac u jednom intervjuu navodi, ovaj album je posvetio svojoj babi Stoji, a nastao je iz Adamove želje da preispita svoje korene, kao i iz potrebe da proveri „možemo li se odmaknuti od kockastog hrvatskog folklora?”.

Kao rezultat njegovog istraživačkog i umetničkog rada imamo sjajan muzički materijal, snimljen za nekoliko sati, „u jednom dahu”. Podeljen je u sedam numera – pet autorskih improvizacija, koje zasniva na tradicionalnim pesmama, i dve varijacije na pesme sa Suska i Paga.

ostrvo pag

Ostrvo Pag, 2017, (foto: Miran Kristof/Pixabay)

Digitalna izdanja magazina „Etnoumljeˮ možete kupiti na portalu „Novinarnicaˮ

Na prvo slušanje albuma, lako se ostaje zatečen, obuzet. Ovim muzičkim sadržajem Adam Semijalac kanonizuje sopstveni glas, ali i sopstvenu muziku. U prvih pet numera on gotovo isključivo koristi glas, „looper” i terenske snimke, dok u poslednje dve numere gitaru upotrebljava na način koji je, možda, i očekivan, konvencionalan, mada je i tu vidljiv lični umetnikov pristup.

Semijalac preuzima već postojeći muzički (terenski) materijal, obrađuje ga, nadograđuje i stvara sopstveno originalno umetničko delo.

Insistirajući na repeticiji i manipulisanju određenim motivima, autor kao da raspravlja o muzici koju predstavlja – on elegantno prkosi uvreženim pojmovima o tradiciji kao takvoj, pa i o tradicionalnoj muzici. Sam materijal se ne razrađuje isuviše, već se insistira na njegovom ponavljanju, čime se ističe sva lepota sirove narodne muzike.

Da budem iskrena, ovo je muzika koja se neće svakome dopasti. Višeslojna, mračna, pomalo i teška, ona predstavlja trenutak u kom je autor stvarao, ali i karakteristike folklora koje dotična muzika uzima za osnov.

Nema tu one lepote o kojoj svakog dana pričamo. Ovo je, zapravo, vrsta lepote koju svaki dan živimo i to je Adam Semijalac savršeno upakovao u sedam numera na albumu.

Kako sam autor ističe, pesma po kojoj je izdanje i dobilo ime, „Tanec za crnega vraga” (broj 5), najbolje odslikava sve što se događa na albumu. U numeri se pojavljuje samo glas, koji, donekle nerazgovetno, ali ritmizovano, izgovara kratak tekst, ponavljajući ga, dok glas odlazi u bes i očaj.

adam semijalac

Adam Semijalac/Bebe Na Vole (promotivna fotografija)

Ovo je svakako i pesma koja ostavlja najjači utisak, ali bih pored nje obavezno izdvojila i poslednju numeru na albumu, „Ajmo doma”, u kojoj gitara i glas zaokružuju celu priču o albumu.

U „Ajmo doma” čujemo i Adama i gitaru, i starca/staricu sa ostrva, čujemo i kako nam puls otkucava u ritmu Adamovog glasa i gitare, čujemo i same sebe kako ispuštamo zvuk iz grla u želji da se pridružimo jedinstvenoj i izazovnoj muzici, koja (konačno) otkriva koliko dubok trag tradicionalna muzika može da ostavi u nama.

Tanec za crnega vraga nam predstavlja (gotovo) idealno tumačenje muzičkog nasleđa – sirovo i neupakovano, iskreno i osobeno. Ovaj album je klasik!