Rubrika: Profilisanje

Sklad dve kulture i mnoštva žica

Velšanka Katrin Finč i Senegalac Seku Keita prvi put će se predstaviti publici u Srbiji, 14. aprila u Novom Sadu i 16. aprila u Beogradu. Predstojeći događaji jesu povod za razgovor sa dvoje izuzetnih umetnika, čiju višegodišnju saradnju krasi neobično lako i pitko pretapanja dva žičana instrumenta poreklom iz potpuno različitih sredina – harfe i kore.

Autor: Mirjana Raić Tepić

Katrin Finč i Seku Keita na Festivalu „Okarinaˮ na Bledu, 2018. Foto: Jon Razinger

Harfistkinja Katrin Finč (Catrin Finch) i svirač na kori, tradicionalnom instrumentu Zapadne Afrike, Seku Keita (Seckou Keita), sarađuju od 2012. godine. Veoma su hvaljen i nagrađivan duo na svetskoj world music sceni. Debi Clychau Dibon, objavljen 2013. za Astar Artes Recordings brzo je privukao pažnju obožavalaca world music strujanja i novih, zanimljivih zvučnih kombinacija.

Prošle godine u aprilu objavili su, za etiketu Bendigedig Recordings, drugi studijski album Soar, kojim su utvrdili svoj muzički pravac. Prestižni „fRoots Critics Pollˮ proglasio je album Soar (značenje: jedriti) za album godine – nagradu koju su prethodno dobili za album Clychau Dibon. Album je bio nominovan za Welsh Music Prize, a magazini „Songlinesˮ i „Mojoˮ uvrstili su ga u deset najboljih albuma 2018. godine.

Ovo će biti prvo gostovanje Katrin Finč i Sekua Keite u Srbiji. Najpre nas 14. aprila očekuje koncert u Galeriji Matice Srpske (Novi Sad) u okviru festivala NOMUS, sa početkom u 20 časova. Nakon toga, priliku da uživa u muziciranju, možemo slobodno reći, svetskih world music zvezda, imaće i beogradska publika, 16. aprila u Domu omladine Beograda, u okviru koncertnog serijala The Magic Never Stops Organizacije „Multikultivatorˮ, sa početkom u 20 sati.

Biće pravo zadovoljstvo videti i uživo čuti dvoje muzičara koji predstavljaju dve kulture sa dva različita instrumenta koji zvuče – gotovo identično! Zajednička svirka Katrin i Sekua zvuči posve jednostavno i nepretenciozno, bez želje za nametanjem i dokazivanjem. A slični su i njihovi stavovi o muzici…

Katrin Finč i Seku Keita. Foto: Joseph Branston

Iako ste već u ranijim intervjuima isticali kako je došlo do saradnje, možete li još jednom publici iz Srbije da objasnite ko je inicirao i kako je došlo do toga da svirate zajedno? To je, svakako, nešto što je veoma zanimljivo, s obzirom na to da dolazite sa dve udaljene strane sveta.

S: Do saradnje je došlo sasvim slučajno. Producent našeg projekta, umetnički centar „Mwdlanˮ iz zapadnog Velsa je uredio saradnju između Katrin i Tumanija Diabatea u toku 2012. godine, sa osnovnom idejom da se spoje harfa i kora i vidi šta će se dogoditi. Međutim, Tumanijev put je iznenada prekinut zbog političke situacije u Maliju, pa sam pozvan ja da započnem saradnju sa Katrin dok čekamo Tumanijev povratak.

K: Srećom, Tumani je uspeo da stigne na vreme da započnemo planiranu turneju. Međutim, Seku i ja smo u međuvremenu shvatili da smo odlično „kliknuliˮ zajedno, pa smo i nastavili saradnju.

Dva virtuoza na sličnim instrumentima iz različitih kultura. Koja je inicijalna ideja vaše muzike, s obzirom na to da je virtuozitet u vašoj zajedničkoj muzici gotovo u potpunosti skrajnut? Već na prvo slušanje je uočljivo da ističete jednostavnost i lepotu zvuka.

K: Za početak bismo uzimali delove tradicionalne muzike iz obe kulture i spajali ih zajedno i na taj način uviđali da postoje velike melodijske sličnosti. Naposletku bismo taj muzički rezultat razrađivali dalje.

S: Ima virtuoznosti, kao i „gruvaˮ i melodičnosti. Nekada manje, a nekada više. U poslednje vreme više se bavimo komponovanjem nego pokušajem tumačenja naših kultura i tradicija. Ali, nema pravila.

Katrin Finč i Seku Keita. Foto: Andy Morgan

Da li gusta/homogena struktura zvuka daje dovoljno prostora da, zapravo, zvučite kao duo, s obzirom na to da je često veoma teško razaznati ko kada i šta svira. Koja je ideja da se spoje dva slična instrumenta, oba sposobna za ritmičke, harmonske i melodijske strukture?

S: Bez obzira na to kako zvuči – mi jesmo duo, iako ponekad deluje homogeno i ne može se odmah raspoznati ko šta svira. Interesantno je kako proizvodimo unikatan zvuk koji je različit, ali i prepoznatljiv.

K: Ako pažljivo slušate, nakon nekog vremena možete prepoznati ko šta radi. Često bismo zamenili bas linije i melodije i dali jedno drugom slobodu da istražuje dok onaj drugi „drži sve zajednoˮ. Neko je nedavno rekao da je to kao dve ptice koje odleću jedna od druge, ali se vraćaju nazad da odmaraju na istoj grani.

Dobili ste nagrade koje se dodeljuju u kategoriji tradicionalne muzike. Šta podrazumevate pod tradicionalnom muzikom danas i da li mislite da ona postoji i u kom obliku? I gde se, zapravo, sastaju tradicionalna muzika Senegala/Afrike i Velsa?

K: U suštini, ovaj projekat kao startnu poziciju ima tradiconalnu muziku dve kulture, sa dva različita kontinenta. To je veoma moćan izvor i, naravno, da još uvek postoji širom sveta.

S: Naša muzika je duboko ukorenjena u tradiciji naše dve kulture, ali mi iz nje pravimo novu bezgraničnu muziku. Verovatno se srećemo u tom bezgraničnom prostoru, gde poštujemo prošlost i naše različitosti. Međutim, mi i gradimo nešto na osnovama tradicije, nešto što dokazuje da je više moguće i da je mnogo više toga što nas spaja nego što nas razdvaja.

Kako funkcioniše vaš zajednički rad? Naročito, kako izgleda rad između turneja/koncerata? Da li stvarate zajedno? Da li je zastupljena improvizacija i u kojoj meri?

S: Na turneji provodimo mnogo vremena zajedno i često to vreme koristimo da istražujemo nove ideje i radimo na novim stvarima. Dakle, mnogo više stvaramo zajedno nego odvojeno. U svakoj numeri postoji određena struktura, ali i mnogo mesta za improvizaciju. Retko sviramo jednu stvar na iste načine.

K: Takođe, imamo solo karijere i druge projekte, na kojimo radimo nezavisno jedno od drugog i možda je to ono što održava našu muziku svežom i uzbudljivom. Nikada ne stvaramo pod pritiskom, nego čekamo da samo delo dođe prirodno. Nijedna naša kompozicija nije napisana, izuzev dve koje sam prošle godine raspisala za orkestar.

Koliko vaš muzički i kulturno drugačiji bekgraund utiče na vaš zajednički rad i sam proizvod – muziku?

K: Potičemo, naravno, iz različitih okruženja. Ja sam se školovala za klasičnu muziku i kada smo počeli da sviramo zajedno pokušala sam da zapišem tu našu muziku. Vrlo brzo sam shvatila da je to nemoguće. Bacila sam papir i, lično, prešla sam umetničku granicu, ušavši u prostor koji ima mnogo više slobode i koji je otvoreniji za interpretaciju i improvizaciju.

S: Dolazim iz okruženja gde se muzika prenosi usmeno već vekovima bez ikakvog zapisivanja. Rad sa Katrin me je učinio mnogo zainteresovanijim za klasične, odnosno pisane forme. I upravo sam završio projekat u kom se moja muzika prvi put transponovala u pisanu formu. Naša muzika ne bi bila ovakva da dolazimo iz istog okruženja. Različitost je ta koja je čini tako posebnom.

Kako vam uspeva da pravite toliko lepu i meditativnu muziku, punu optimizma? Da li je to vaša vizija sveta, odnosno, rezultata kada se spoje dve naizgled nespojive kulture?

S: Kada smo počinjali nismo imali nameru da ostavimo takav utisak, ali sad shvatamo da naša muzika ima veliki emotivni uticaj na ljude. Iako to možda ne shvatamo, na ovaj način iskazujemo stav o stanju u svetu.

K: Možda je to postajalo simbolično kako je prolazilo vreme i kako smo shvatali da naša muzika utiče na ljude, njihove emocije i, možda, njihov pogled na svet. Oboje smo pozitivni ljudi, koji žele više ljubavi i ljudskosti na svetu, bez obzira na naše kulturno poreklo.

Katrin Finč i Seku Keita. Foto: Evan Dawson

Migracije u društvu su naša svakodnevica. I vaš drugi album Soar referiše na migracije? Kako vi povezujete muziku i migracije?

K: Otkrili smo da, iako smo u Velsu pre 400 godina doveli do istrebljenja orlova, veličanstvenih ptica, oni su se vratili i poslednjih desetak godina borave u Velsu tokom leta.

S: Da, otkrili smo da orlovi svake godine migriraju između Velsa leti i Senegala zimi. Putuju slobodno između dve zemlje i niko to ne vidi kao problem. Lepo je misliti o tome.

K: Shvatili smo da se migracije dešavaju iz mnogo razloga – mogu da budu u skladu sa prirodom, a mogu da budu i prisilne, na primer, kao deo istorije trgovine robljem iz Zapadne Afrike. Takođe, migracije mogu da se odnose na moderno ropstvo. Tokom istorije postoje velika pomeranja ljudi sa svog staništa u druge zemlje.

S: Mi posmatramo muziku kao stvar koja ne poznaje granice, u kojoj postoji mogućnost za slobodom i slobodnim kretanjem između kultura, kontinenata i jezika, muzičkih stilova, škole i tradicije. U muzici nema pasoša i viza i granice su otvorene.