Rubrika: Profilisanje

Mahalski di-džej

U fokusu je Fokus, koji za „Etnoumljeˮ govori o svom radu i osvrtajima na etno muziku.

Autor: Marija Rakić-Lovrić

Foto: Milan Petrović

Domaća muzička scena nam otkriva stepen invencije pojedinaca, u zemlji gde nimalo nije lako baviti se muzikom, koja a priori nije komercijalna. U razgovoru sa Ivanom Andrijaševićem (1986), multimedijalnim umetnikom iz Zaječara, dotaćićemo se i priče o tome kako tradicionalna muzika i kulturno nasleđe inspirišu nekog ko se primarno bavi elektronskim zvukom.

Ko i šta se krije iza imena Ivan Andrijašević Fokus?

Ivan Andrijašević je običan građanin, neprepoznatljiv u masi, a Fokus je reakcija na provincijsku svakodnevicu, odnosno posledica nezadovoljstva trenutnim. Pod kapom ovog alijasa nalaze se audio i vizuelna forma tumačenja stvarnosti, koje su u osnovi komplementarne. Pesme i grafiti samo su proizvod ambicije da se određene ideje u vremenu ovekoveče i, na koncu, posluže kao određeno svedočanstvo za potonja pokolenja koja će ova umetnička građa interesovati. Sudeći po trenutnim parametrima, malo je izvesno da će lokalna zajednica u kojoj boravim i stvaram odoleti procesu rapidne deurbanizacije, te otuda težim da „jezikˮ kojim se služim bude što univerzalniji, to jest prihvatljiviji raji sa svih meridijana.

Kada si počeo da se baviš muzikom i na koji način?

Muzikom sam aktivno krenuo da se bavim krajem 20. stoleća. Sa susedima sam oformio ansambl Visoki napon i svirali smo obrade svetskih i ex-Yu rok hitova. Onda je jedan od članova benda preuzeo sa interneta piratsku kopiju jednog od programa za pravljenje muzike i istu prosledio meni na korišćenje. To je bilo januara 2003. godine i od tada do danas se u kontinuitetu i koristeći isti program bavim muzikom. Vrlo rano sam primetio da mi samo kliktanje u programu nije dovoljno da iznesem istinu za koju se zalažem, te sam 2004. godine kupio prvi par gramofona i mikser i tako uplovio u sigurne vode disk-džokejskog zanata.

Koji su te sve pravci u muzici privlačili i formirali?

Otac mi je u ranom dobu života puštao rok muziku, mahom američku i britansku, tako da to mogu da tumačim kao bazu za dalji razvoj u tom domenu. Kasnije sam, pohađajući osmoletku, slušao rep muziku, pretežno američku, ali i ponešto iz Evrope (Nemačka, Francuska). Međutim, zasigurno je jedna od muzičkih prekretnica bila ta kada je komšija doneo u moj dom album grupe The Prodigy – The Fat of the Land (1997), koji sam neprestano slušao na konzoli PlayStation 1, tada jedinom čitaču audio diskova koji sam posedovao. Nakon toga sam pronašao Amen break, kao bitnu muzičku referencu i krenuo u istraživanje muzike koja se temelji na tome. Naravno, do poslednje muzičke katarze je dovelo pojavljivanje dabstepa, prvenstveno album Skream! Skream-a (2006), koji me je uveo i u dab, digital dab, 2step… Danas, sa protokom vremena, više naginjem rasterećujućim notama, te neretko sklad pronalazim u fank, soul, i džez ritmovima, ali i taktovima tradicionalne muzike iz Južne Amerike.

Zašto si se odlučio za vrstu muzike kojom se baviš?

Raspon muzike koju pravim proteže se od hip hopa, preko kumbije i tropikal bejsa u širem smislu, do dabstepa i dramenbejsa. To su, kako bi ih muzička industrija etiketirala, žanrovi koji najviše odgovaraju mom karakteru i audio vrednostima koje smatram prijatnim. U osnovi, to je muzika koja se bazira na basu i stilsku vrednost pronalazi u repetitivnosti. Mahom je instrumentalna, a po karakteru varira od potpune ambijentalnosti do revolucionarnih pretenzija, u skladu sa životom gorepomenutog građanina Andrijaševića.

Miks elektronske muzike i etno zvuka se pojavljuje u nekim od tvojih pesama. Šta te je privuklo da to radiš, kako odabiraš numere koje ćeš da upotrebiš?

Od prvog dana sam imao ambiciju da, paralelno sa „konvencionalnimˮ pristupom, deo svog opusa oplemenim uticajima iz neposredne okoline, prvenstveno misleći na tradicionalnu folk muziku, turbofolk i trubače. Otuda i rep projekat VIS Tetini, ali i mnoštvo izdanja i pesama potpisanih pod pseudonimom Fokus, koji u svojoj osnovi imaju semplovanu lokalnu muziku iz naroda. Moja namera nije da kroz ovaj proces glorifikujem ili satanizujem etno melos, već tome pristupam iz ugla mahalskog tumača tog dela kolektivne muzičke stvarnosti, koji će svojim radom doprineti adaptaciji tog zvuka u savremene okvire i učiniti ga podjednako šarmantnim i konkurentnim na tezgama svetske muzičke scene.

Ovaj postupak, delom, mogu da okvalifikujem kao romantizaciju kolektivnog kulturnog nasleđa, a ne kao postupak koji ima za cilj povratak korenima ili tradicionalizaciju u bilo kom smislu.

Sam odabir pesama za semplovanje ne odstupa od konvencionalnog pristupa i sastoji se u traženju melodičnih muzičkih segmenata, vokalnih i instrumentalnih, koji su dovoljno upečatljivi i sugestivni i kojima se može dodatno manipulisati u cilju stvaranja novog, nezavisnog muzičkog doživljaja.

Među tvojim numerama su i „Čoček Dubˮ, „Jamahiriyaˮ, „A day in Mahala EPˮ, „Kombajn remixˮ… Kako publika, koja inače prati tvoj zvuk, reaguje na ovakve stvari?

Posebnu pažnju posvećujem momentima kada i kome plasiram takve pesme. Potrebno mi je da u toku nastupa osetim da, uslovno rečeno, imam kvorum, odnosno da raja na densfloru, ali i promoter žurke, šalju povratnu informaciju da su većinski u tom „moduˮ, to jest da su u potpunosti spremni za takvu muzičku ekskurziju. Ovo velim iz razloga što se u praksi, ipak, dešavalo da snosim negativne konsekvence za takve odluke. Ali o tome ne bih ovom prilikom… Inače, publika koja prati moje stvaralaštvo je podeljena u špricer razmeri „pola-polaˮ po ovom pitanju, što je više nego prihvatljvo.

Naslovna strana izdanja ”The Times LP”, Foto: Milan Petrović

Poziv na kulturno nasleđe u širem smislu se ogleda i kroz druge segmente tvojih aktivnosti, kao što je organizovanje koncerta na otvorenom u Zaječaru pod nazivom „Mahala bounce!ˮ. Gde se još to može uočiti u tvom radu?

„Mahala bounce!ˮ je serijal bejs žurki u organizaciji neformalne grupe Gradska deca, šake ljudi iz različitih gradskih mahala, sa ciljem slavljenja života i promocije autorskog rada i disk-džokejskog zanata. Na ovim skupovima se trudimo da imamo muzičke goste iz drugih sredina/država, i do sada je binom prodefilovalo preko 30 takvih izvođača. Takođe, uvek je prisutan i štand sa besplatim diskovima, stikerima, umetninama, knjigama, majicama…

U više navrata smo organizovali i specijalizovane žurke, na kojima se isključivo plasirala turbofolk muzika, uvijena u našu oblandu raznorodnih elektronskih pravaca i to su, ujedno, bile i najposećenije žurke u našoj organizaciji.

U poslednje vreme sve češće dobijam pozive da plasiram uživo takve taktove i u drugim sredinama, a to su pretežno velegradski kulturni džepovi, sa jasno isprofilisanim auditorijumom.

Pomenuo si takođe da te inspiriše i muzika Južne Amerike…

Taktovi su vazda plesni, zasoljeni mnoštvom perkusija, a teme lake, izuzete iz konteksta današnjeg, čak iako su motivi univerzalni poput ljubavi, sreće, patnje. Privukla me je i sličnost sa ovdašnjom tradicionalnom muzikom – harmonika i duvački instrumenti su sveprisutni i u tradicionalnoj kolumbijskoj i balkanskoj muzici, doduše sa evidentnim razlikama u načinu sviranja. Do sada sam objavio dva EP izdanja kao omaž toj muzici, i to Palms In My Backyard EP i The Crossover EP. U pripremi je još pesama sa muzičkim uticajima iz Južne Amerike, od kojih je prva nedavno, krajem decembra, publikovana kao deo izdanja The Times LP (link ka free download-u albuma je OVDE >>)

Kako vidiš svoj muzički razvoj u budućnosti?

„Neizvestan je… kao i sama budućnost.ˮ – kako je nekad negde rekao Zoran Kostić Cane.