Rubrika: Bez paradajza, molim!

Most između njih i nas

Slovenačka umetnica Ljoba Jenče je povodom „Evropske godine kulture baštine 2018ˮ osmislila projekat Most KakOr Kamen Kost, koji predstavlja deo baštine Slovenije na savremeni muzički i multimedijalni način. Projekat, u kom su učestvovali i Jure Goručan i Jasna Hribernik iz Slovenije, kao i Svetlana Spajić, Boris Kovač i Dimitrije Jakovljević iz Srbije, imao je krajem novembra ove godine tri koncertna obličja u Srbiji – Subotica (21. 11), Pančevo (22.11) i Beograd (25.11). Slede redovi o impresijama nakupljenim na prestoničkom koncertu, održanom u Studentskom kulturnom centru.

Autor: Marija Vitas

Ljoba Jenče, Foto: Srđan Veljović

Na vest o dolasku Ljobe Jenče u Srbiju, sa snopom pesama iz Bele Krajine i drugih slovenačkih oblasti, reagovala sam kao etnomuzikolog – oduševljeno, sa naglim skokom radoznalosti, i nestrpljenjem da čujem arhaične pesme. I to iz zemlje, koja nam je isuviše bliska da bi se moglo naći opravdanje za naše premršavo poznavanje slovenačkog folklornog rudnika. Posebno što taj „slovenački rudnikˮ nije u etničkom smislu samo slovenački, već je ispunjen naslagama još nekih naroda, doseljenih ili prebeglih u Sloveniju tokom minulih vekova – Hrvata, Crnogoraca, Srba…

Bilo šta bilo, obrela sam se u predviđeno vreme u SKC-u i u naredna dva sata sakupila sijaset utisaka, koji su količinom i raznovrsnošću premašili inicijalne porive zagrejanog etnomuzikologa. Dobro, i za ovu vrstu potreba jeste bilo puno „hraneˮ, pre svega u drugom delu koncertnog triptiha, kada su Ljoba i Svetlana Spajić otpočele uzbudljivi niz pesama iz Bele Krajine. Ponaosob, naizmenično, u duetima… To su dva različita glasa, dve boje, izražajnosti, karakteri, koji su stoga činili slušne doživljaje zanimljivijim, složenijim.

Ljoba nam je svetlim, mekim vokalom objašnjavala lepotu i dragocenost starine, dostižući visok stepen uzvišenosti u tonalno vrlo neobičnoj pesmi „Široko more i Dunajˮ. Nasuprot njoj, Svetlana Spajić, tamnozvuka, dramatična gospodarica duhova prošlosti, imala je tako markantnu izražajnost da nisam bila sigurna da li mi pesme o tri jetrve (iz naselja Preloka), kićenim svatovima (iz Milića) i druge, izazivaju divljenje ili jezu.

Ljoba Jenče i Svetlana Spajić, Foto: Srđan Veljović

Nakon ovog raščlanjenja sastojaka, nije teško zamisliti kako su bogati bili Ljobini i Svetlanini dvoglasi, i uprkos suprotnostima, uvek iznenađujuće skladni. No, kao da dramaturgija koju su gradile dve vrsne pevačice iz Slovenije odnosno Srbije nije bila dovoljna, tek, čitavoj stvari je snažan dramski efekat dodala video umetnica Jasna Hribernik. Krenulo je sa snimkom pesme ovekovečenim na voštanom valjku 1914. godine, nastavilo se sa video snimcima narodnih plesova, koji su nam sa zida i plafona sale ubrizgavali osećaj uzbuđenja i nelagodnosti – kao da nam je duša pretka došla u posetu i otpočela konverzaciju, a mi ne znamo da li nam je drago zbog toga ili bismo da „zbrišemoˮ.

Nije da su ti ljudi sa video snimaka naši direktni preci, ali svakako nose poruke o nekoj dubokoj, duhovnoj povezanosti onih koji su nekada na ovom području plesali, i nas, koji nosimo u sebi nešto od emotivnih odsjaja tih arhi-pokreta tela i nogu.

Ni tu nije kraj sa dramatizacijom, po mom mišljenju, centralnog dela koncerta. Spoj prošlosti i sadašnjosti je imao dva spektakularna momenta. Onda kada su se video zapisi Ljobinih terenskih istraživanja u Adlešićima i Bojancima, te njenih toplih razgovora i zajedničkog pevanja sa vremešnim kazivačima Katarinom Adlešič i Nikom Vrlinićem, pretopili u pevanje tih istih pesama („Bog daj dobro večerˮ i „Gorom jezde kićeni svatoviˮ) od strane Ljobe i Svetlane, ovde i sada. Jako lep doživljaj, ali pomešan sa setom, usled spoznaje prolaznosti života…

Sa koncerta u Beogradu, Foto: Srđan Veljović

Verovatno bi ovaj drugi deo koncertnog projekta Mosta KakOr Kamen Kost mogao sam da bude upečatljiva i uokvirena celina, koja ima osobine da kod posmatrača razvije intenzivna, puna osećanja. To ne znači, međutim, da bih prvi i treći deo večeri označila kao suvišne. Naprotiv, njihova totalna međusobna različitost i razdvojenost specifičnim središnjim delom, pojačala je utisak o mudro koncipiranoj koncertnoj formi, umetnički raskošnoj i atraktivnoj. Sve je počelo laganim, strpljivim Ljobinim solo „ispovedanjemˮ pesme „Sveti Sintilavdićˮ iz oblasti Rezija, da bi prstima na dirkama klavira Jure Goručan stvorio štimung moćnih, svečanih saundtrekova filmova sa istorijskom tematikom.

Uplitanje gonga (Ljoba) u klavirski zvuk i glas, tokom maglovitog prelaska u pesmu sa Krasa „Sijaj, le sijaj, sončiceˮ, usmerilo nas je ka mistici i tajanstvenim hodnicima prošlosti. Ali, onda, kao da je to zapravo bio san, posle kog nas je čekala sasvim drugačija atmosfera.

Ljoba i Jure su nas proveli kroz slovenačke narodne pesme iz Porablja, Notranjske, Rezije, Prekomurja, koje su me u aranžmanu za glas i klavir, i zahvaljujući interpretaciji dvoje umetnika, posebno pijaniste, podsetile na solo pesme epohe romantizma, katkad i na šlagere 20. veka, ili pak kabaretsku muziku.

Stilizovano, prijatno, dopadljivo, kroz lak Ljobin vokalni izraz i gipke klavirske deonice, koje mladi, kreativni Goručan razvija na mnoštvo načina, očigledno se inspirišući raspoloženjima i porukama svake pojedinačne pesme.

Ljoba, Jure i Boris, Foto: Srđan Veljović

U nekom trenuku se Ljobi i Juretu na sceni pridružio Boris Kovač, koji je saksofonskim uplitanjima u razbarušeni klavir i smireno Ljobino ispevavanje donekle preinačio karakter „solo pesamaˮ, podstičući više impresionističku, nego romantičarsku crtu.

Boris je, na iznenađenje svih nas koji kao verni psi pratimo njegov rad, uzeo u ruke i flautu, te na njoj nežno i dečje jednostavno izneo nekoliko vrlo nežnih melodijskih epizoda.

Pred kraj prvog dela koncerta, Boris će još jednom promeniti duvački instrument, te nam pomoću teskobno-nostalgičnog melodiona odvesti misli ka prošlosti, detinjstvu…

E, onda ćemo se prenuti uz one „Tri jetrveˮ sa voštanog valjka. Krenuće pomenuta drama bazirana na tradiciji, vitalnosti i umiranju, radosti i seti. Pre kraj će nas svetlim intervalima i veselim refrenom pesme „Vrbniče nad moruˮ iz mesta Stari Trg ob Kolpi, Ljoba i Svetlana polako izvlačiti iz melanholičnog stanja i pripremiti za završnicu koncerta, radosnu i poletnu.

Sa koncerta u Beogradu, Foto: Srđan Veljović

Duet Svetlane i Ljobe će treći deo koncerta započeti pesmom „Jel je trden ta vaš mostˮ iz Predgrada. Ostvarile su opet jedinstven izraz, svečarski, a sa tako raznorodnim elementima, poput pevničke smirenosti (Ljoba) i mangupske okretnosti (Svetlana). Slavljeničko raspoloženje će se polako širiti i rasti, sve više i više, tokom pesme „Al je kaj trden ta vaš mostˮ iz Črnomelja, uz Dimitrija Jakovljevića na udaraljkama i ostale svirače, među kojima je, kako mi se čini, Boris Kovač (sada na bas-klarinetu) ovde bio aranžerski jako uticajan, ugradivši u zvuk puno prepoznatljivih sastojaka „kovačevskogˮ stila, kao što su npr. beskrajna, oslobođena, višeslojna melodičnost, koloritna kontrapunktika, himničnost, rastuća dinamika, sočne harmonije na klaviru.

Sve je vodilo ka vrhuncu vedrine i radosti života. Melanholija je nestala, žal za prošlim vremenima i.bol zbog prolaznosti života su poklekli pred pobedom osećanja da je predivno što smo sad svi tu da uživamo u muzici i slavimo tradiciju.

Unutrašnje bogatstvo sa kojim sam izašla iz SKC-a danima će me vući ka sočno dizajniranoj i informacijama bogatoj (opet taj radoznali, „gladniˮ etnomuzikolog u meni) koncertnoj brošuru. Iznova ću je prelistavati i razmišljati o tome da ovako ubedljiv projekat ne bi trebalo da se okonča sa minulom turnejom u Srbiji.