Rubrika: Folklorne frekvence

Mala, sitna, sa Vranjem u srcu

Priča o nezaboravnoj vokalnoj solistkinji Radio Beograda, Vasiliji Radojčić (Kragujevac, 1936 – Beograd, 2011), koja je iza sebe ostavila izvanredna tumačenja brojnih narodnih i u narodnom duhu komponovanih pesama.

Autor: Dragana Marinković

Vasilija Radojčić, 1972. godine.

Rođena Kragujevčanka, a jedna od najboljih interpretatorki vranjske pesme – Vasilija Radojčić. Njene prelepe i sugestivne interpretacije dočaravale su svu lepotu i kolorit vranjskog derta i meraka. Voljena i poznata kao pevačica, a privatno skromna, tiha i povučena. Tako su nekada izgledale zvezde narodne muzike, ali to vreme je sa njima nestalo.

Upoznale smo se krajem devedesetih godina. Dugo i temeljno sam se spremala za intervju sa Vasilijom, čitala sve što je o njoj napisano, a toga je bilo tako malo. Preslušavala sam stotine snimaka iz Tonskog arhiva Radio Beograda da bih odabrala najautentičnije, koji bi na najbolji način oslikali njen muzički profil, i – strepela sam, jer ona je za mene bila jedan od najboljih i najznačajnijih vokala u našoj narodnoj muzici. Želela sam da od nje saznam nešto novo, do tada neispričano, nenapisano, da saznam kako je upoznala Carevca, kako je snimala, da izvučem tajne o pesmama koje su obeležile njenu karijeru, kako ih je birala, ili, možda, kako su one birale nju… Imala sam tremu od intervjua sa Vasilijom.

Sitna, tiha, možda i pomalo plašljiva žena nikako nije odavala utisak „zvezdeˮ ili nešto tome slično. Sele smo u dobro poznati Klub Radio Beograda, a njene prve reči bile su: „Eh, šta ja imam tu više novo da kažem. Ja sam svojim pesmama već sve rekla.ˮ

Pile smo kafu i razgovor je, na moje zadovoljstvo, postajao sve prisniji, a smeh, tako karakterističan u njenom „izvođenjuˮ, bio je sve češće prisutan. I ja sam bila sve opuštenija i sigurnija da će moj mikrofon zabeležiti neke nove priče i detalje iz njene umetničke karijere. I tako, reč po reč, sećanja su navirala, neka uz uzdah, a neka uz smeh.

Vasilija Radojčić

Muzika je bila njen život…

Rođena je u Kragujevcu 1936. godine. Dar za pevanje pokazala je rano i, kao solista dečjih horova, dobija svoje prve nagrade. Značajne pevačke, ali i glumačke nastupe ostvarila je kao gimnazijalka u Omladinskom pozorištu u Kragujevcu. I pored podrške poznatih glumaca kragujevačkog Narodnog pozorišta, nije upisala glumu, već se opredelila za francuski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, koji upisuje 1954. godine.

Pesmu nije ostavila, i na magičan način, ona ju je stalno privlačila. Kao mnogi mladi ljudi tog vremena utočište za svoj talenat pronalazi u KUD-u „Žikica Jovanović Španacˮ i AKUD-u „Branko Krsmanovićˮ. Godine 1957. na takmičenju kulturno-umetničkih društava otpevala je pesmu iz Vranja i osvojila prvo mesto. Tu ju je zapazio etnomuzikolog prof. Miodrag Vasiljević i preporučio urednicima Muzičke produkcije Radio Beograda da što pre sa mladom pevačicom naprave trajne snimke.

I – vrata „Hrama umetnostiˮ, kako  je Vasilija govorila za Radio Beograd, bila su joj širom otvorena. Godine 1958. postaje jedan od najmlađih solista. Imala je sreću da upozna Vlastimira Pavlovića Carevca i da bude među poslednjima u generaciji koji su sarađivali i učili od njega.

Bila je ponosna što je veliki Car njeno pevanje ocenio najvišom ocenom, što se neskriveno divio njenoj muzikalnosti i neverovatno čistim akcentima. Ali, on je važio i za pedagoga sa vrlo čvrstim principima, kao što je taj da umetnik mora da izvodi melodije kraja iz koga je potekao, pa je to bila i nepremostiva prepreka da Vasilija peva njoj tako omiljene pesme iz Vranja. Za Carevca, ona je bila interpretatorka pesama iz Šumadije. Bez pogovora je to prihvatila.

„Ono što sam od njega  naučila, nove pesme, tekstove, fraziranje, sve, koristilo mi je u toku cele moje karijere. To niko nije mogao da mi pokaže bolje od njega. Ali, ipak sam patila. Sedela sam na probama i slušala Danicu, Zoru Drempetić i upijala vranjske pesme. Želja da ih pevam nije me napuštala.ˮ

Ubrzo, posle Carevčeve smrti, ukazala se prilika da sa orkestrom Žarka Milanovića snimi trajne snimke za Radio Novi Sad, i to pesme iz Vranja. Priliku da to učini oberučke je prihvatila, uz podršku  umetnika, violiniste i pedagoga Milanovića, koji je podržavao iste principe kao i Carevac, ali koji je osetio nesvakidašnji Vasilijin talenat.

I muzički urednici u produkciji Radio Beograda prepoznali su vokalne mogućnosti mlade pevačice. Bila je jedan od reprezentativnih solista koji su našu narodnu pesmu predstavljali širom Evrope – u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Istočnoj i Zapadnoj Nemačkoj, Francuskoj, Danskoj, Austriji, Holandiji, SSSR-u, a kasnije i u SAD-u.

Vasilija Radojčić, sredinom šezdesetih godina 20. veka.

Bilo je to vreme brojnih koncerata i nastupa, snimanja, vreme stvaranja jedne sjajne karijere. Nju je muzika potpuno opčinila. Godine 1967. kao predstavnik Srbije učestvovala je na koncertu „Džez na Jelisejskim poljimaˮ u Berlinu, gde je dobila priznanje i ponudu da snimi ploču u Kelnu, sa našim narodnim pesmama, za produkciju „Kornetˮ.

Od 1961. snima ploče za PGP RTB i od prvog snimka ostala je verna svojoj matičnoj kući. Izdala je deset LP-jeva i dvadeset i pet singl ploča narodne muzike, a mnoga njena izvođenja nalaze se i na raznoraznim Koktel izdanjima. Interesovanje ove umetnice – za koju nisu postojale granice kada je pesma u pitanju, jer ona je svojim vokalom mogla sve – širilo se i na polje zabavne muzike, tako da postoji i šest samostalnih singl ploča iz tog žanra. Za mnoga izdanja dobitnik je srebrnih i zlatnih ploča.

Učestvovala je na svim festivalima i smotrama narodne muzike: „Beogradski saborˮ, „Beogradsko prolećeˮ, „Hit paradaˮ, „Pesma letaˮ, festivali u Prištini, Novom Sadu, Sarajevu, na Ilidži, „Zvuci rodnog krajaˮ u Zagrebu, itd. I skoro uvek bila je nosilac neke od nagrada.

Vasilija Radojčić, sredinom šezdesetih godina 20. veka.

Mito, bekrijo

Za Radio Beograd snimila je preko sto pesama antologijske vrednosti, pretežno iz Južne Srbije. Među njima su pesme iz Vranja, Niša, Pirota, Leskovca, zapisi Miodraga Vasiljevića iz Sandžaka, pesme iz Šumadije. Ostvarila je i trideset pet melodija zabavne muzike sa Zabavnim orkestrom Ilije Genića i Džez orkestrom, pod upravom Vojislava Simića. Sarađivala je sa mnogim orkestrima tog vremena.

Za Televiziju Beograd snimila je pet šou programa od četrdeset i pet minuta i učestvovala u skoro svim emisijama narodne muzike. Držala je često koncerte u dobrotvorne svrhe, osvajala mnoga priznanja i nagrade, pohvale, dokaze ljubavi i poštovanja. Narod je voleo Vasiliju Radojčić, a stručnjaci su je cenili.

Mnoge pesme u njenom izvođenju, zapisi su naših poznatih melografa – „Dimitrijo, sine Mitreˮ, „Magla padnala v dolinaˮ, „Zemi me, zemiˮ, „Zašto, sike, zaštoˮ,  „Zapevala sojka pticaˮ, a bilo je tu i onih, već dobro poznatih pesama, na njen način iznova otpevanih – „Na Uskrs sam se rodilaˮ, „Ajde, Janoˮ, „Tamna noćiˮ i dr.

Pričala mi je o anegdoti sa jednog koncerta u Vranju: „Samo što se meni desio Dimitrije, otišli smo u Vranje. Narod se okupio, svi su čekali da vide tu Vasiliju koja tako lepo peva njihovog Dimitrija. A kada su me ugledali, jedan čovek se izdvojio i rekao – ti, tako mala, tako sitna, a tako pevaš!ˮ

Naše druženje nastavilo se i posle uspešne realizacije emisije „Od zlata jabukaˮ. Moja prvobitna ideja da Vasiliju predstavim kroz njene pesme, veoma joj se dopala i predložila mi je da budem muzički urednik trostrukog izdanja sa njenim snimcima u okviru edicije Zapisano u vremenu u produkciji PGP RTS. Na obostrano zadovoljstvo, realizovale smo album 2008. godine.

Kada bih danas morala da izdvojim samo jednu pesmu koja bi obeležila Vasiliju Radojčić, ne bih se ni trenutak dvoumila. Bila bi to pesma Radoslava Graića „Mito, bekrijoˮ, koja je u njoj našla najvernijeg tumača. Sam autor je godinu dana čekao da je ona otpeva.

„Pevala je Vasilija puno mojih pesama, ali pesma Mito, bekrijo ostala je upamćena kao naš nesumnjivo najveći zajednički uspeh i trajno je obeležila naše muzičke karijereˮ, zabeležio je Radoslav Graić u knjižici koja prati trostruki CD.

Danas, kada se nje setim, ne mogu da se otrgnem osećanju da nije dobila ono što je kao umetnik zaslužila. Miljenica publike i stručnjaka, skromna i tiha u životu, a na sceni vatrena i temperamentna. Zaveštala je svom narodu pesme kao trajnu kulturnu vrednost. Izvornu muziku i svoju zemlju je predstavljala dostojanstveno, pesmama je udahnula dušu i dala im dugovečan život, učinila da se sačuva naše nacionalno blago i naša kultura. Nije dobila nacionalnu penziju, iako je tri puta konkurisala. Umrla je 2011. u Beogradu, u 76-oj godini života. Nije sahranjena u Aleji zaslužnih građana. Njen pepeo je posut u Vrtu sećanja na Novom groblju…